Toga je 11. ožujka 2019. godine oko 13 sati Andrej Plenković izgubio nekoliko za njega vrlo važnih stvari: dugo i brižno poliranu briselsku pozlatu, priliku da ostane pozitivno zabilježen u analima hrvatske politike i parlamentarne izbore 2020. Razlog ovom gubitku nisu bili navodna jalovost u donošenju odluka niti nedostatak političke vještine. Te je stvari premijer Hrvatske odavno uspješno svladao. Nisu tom velikom gubitku pridonijela gušenja medijskih sloboda i pritisci na novinare, kupnja saborskih zastupnika, nasrtaji u sabornici, lažna božićna obećanja o kupovini Ine ili diplomatski skandali. Zbog tih se stvari ovdje ne skida polirana pozlata, a još manje gube izbori.
Kakva propuštena prilika…
U Hrvatskoj se takva ponašanja ponekad i honoriraju. Nisu gospodina Plenkovića ugrozili ni jalovi napadi nevjerodostojnih političkih protivnika slijeva i zdesna, pa čak niti opasni ‘vukovi’ u njegovim redovima, spremni da mu odgrizu nogu dok ne gleda i da je kasnije gladni složno oglođu na konvenciji u Lisinskom, baš kao što se to dogodilo njegovim prethodnicima. Toga ponedjeljka predsjedniku Vlade RH dogodilo se za balkanske političare nešto gotovo nevjerojatno. Za sve te velike gubitke premijer nije imao koga okriviti jer je kriv bio isključivo on. Doživio je prometnu nesreću u kojoj je sam vozio i sam sebe udario.
Jedino odgovorno što je mogao učiniti toga ponedjeljka jest da je ponuđenu ostavku i prihvatio. Ne zato što se nekome od njegovih dogodila nesreća ili nije imao važeću dozvolu, već zato što je time mogao utjecati na te učenike četvrtih, šestih i sedmih razreda hrvatskih osnovnih škola. Mogao je primjerom Vlade koju vodi postaviti neke nove, normalnije standarde u hrvatskoj politici. Mogao je i politiku u Hrvatskoj barem malo očistiti od taloga prethodnih trideset godina. Mogao je i pokazati da mu je više stalo do ljudi nego do vlastite ambicije. Kada se 2020. godine bude sam u izbornom stožeru pitao što se dogodilo, ukazat će mu se to da je trebao preuzeti odgovornost i prihvatiti ostavku. Ali odgovornost je za hrvatske političare zarazna bolest od koje se bježi.
Podsjetit će ga te 2020. netko u njegovoj okolini da je toga ponedjeljka pred novinare izašao u odijelu najnovije kolekcije poznate hrvatske odjevne marke, toliko omiljene među hrvatskim političarima: ‘Bahatost’, kolekcije za proljeće/ljeto 2019. Nosili su odijela te marke mnogi prije njega, opekavši se cijevima koje su im pukle u stanu, bahatim izbjegavanjem vraćanja imena nogometnom klubu i ukidanjem radiostanica, izjavama da je država u banani… U toj istoj državi ljudi će vam oprostiti krađu, neimanje važeće vozačke dozvole, prometnu nesreću, kupljenu diplomu, kukavičluk, ali jedno će vam zapamtiti: bahatost.
Kad postanete tema u školi, gotovo je…
Ljudi kod hrvatskih političara preziru ovu osobinu. Neće vam to reći u lice, ali će o njoj govoriti pred djecom. Djeca će početi međusobno razgovarati o tome i onda ste gotovi. Od svih ispitivanja javnog mijenja najtočnija su ona u višim osnovnim razredima osnovne škole. Zadnje što kao premijer u Hrvatskoj možete poželjeti jest da se o vama počne govoriti u 6.d u Trogiru, 8.a u Iloku i 4.c u Zapruđu. Kad kao političar nadmašite Fortnite, Luku Modrića, MC Stojana i sve youtubere, stvar se uvelike otela kontroli. Izgubili ste izbore. A sve je moglo biti drukčije da je bilo više odgovornosti, a manje bahatosti.
‘I šta sada, u Hrvatskoj više ne vrijede zakoni? To znači da mi u drugom više ne moramo pisati zadaće. To!!!!’, povikao je moj sin.
‘Spusti malo loptu. Ne dramatiziraj’, odgovorila mu je sestra.
tportal