Sve slabiju percepciju stranke i Vlade u javnosti pojačale su nove informacije vezane uz aferu SMS i HDZ-ova drugog čovjeka stranke i Hrvatskog sabora Milijana Brkića, a nastavila još jedna afera vezana uz potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, kojemu su ovaj put nelažirane fotografije, i to one satelitske, potvrdile kakvom neprijavljenom imovinom raspolaže. Na pitanje o vlastitoj imovini i prihodima morao je odgovarati i ministar koji se inače bavi državnom imovinom, Goran Marić, a sve je začinio politički nevjerojatno nespretni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, čija je kampanja u korist reforme mirovinskog sustava kontraproduktivno dovela do velikog uspjeha referendumske inicijative ’67 je previše’.
Naposljetku, Andrej Plenković, koji je odreda branio sve svoje ministre, sastavio je HDZ-ovu listu za europske izbore u kojoj je čak deset od dvanaest kandidatkinja i kandidata dobilo manje od 4,50 posto preferencijskih glasova birača u odnosu na glasove za cijelu listu. S jedne strane neprepoznatljivi na izborima, a s druge prepoznatljivi u aferama i nepopularnim potezima, HDZ-ovci nisu ni mogli proći bolje od aktualnog rezultata. I zato mogu biti zadovoljni prvim mjestom.
Honorirala se ozbiljnost te prepoznatljivost i – zajedništvo
Hoće li sada netko iz redova Europske pučke stranke, čijem je multieuropskom i eurobirokratskom profilu Andrej Plenković puno sličniji nego li svemu što HDZ predstavlja u svim svojim agregatnim stanjima, ponuditi kakav važan položaj unutar institucija Europske unije? Dogodi li se to unatoč HDZ-ovu relativnom neuspjehu na europskim izborima, Andrej Plenković ponudu bi svakako trebao prihvatiti. Sljedeća je prilika krajnje neizvjesna, a HDZ u odnosu na početak ožujka 2019., kada je za stranku i njezina predsjednika sve još izgledalo lako ostvarivo, čekaju poprilično turbulentni mjeseci uoči skorih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Naime, snaga je HDZ-a na europskim izborima dovedena u pitanje te više nije nemoguće da stranka sličan rezultat, ako ne i slabiji, doživi na izborima za Hrvatski sabor sljedeće godine. Tim više jer je disperzija o kojoj govori Andrej Plenković iznjedrila izazivače sa svih strana. HDZ-u jedina utjeha može biti činjenica da je glavnina tih izazivača desnije od njega te sve te stranke, koalicije i pojedince lakše može privesti pod vlastiti kišobran, a sada ni velika koalicija sa SDP-om više ne djeluje kao nemoguća opcija u budućnosti.
Iako ganuti Davor Bernardić ima razloga za radost, SDP-ov rezultat od 18,71 posto glasova birača samo je potvrda da se stranka rezultatski vratila negdje u vrijeme izbora za Županijski dom Sabora 1997. te da je na europskim izborima ove godine imala i puno sreće. A najveća je sreća za SDP to što su mu birači odradili ono što Davor Bernardić, ali i njegovi oponentni ne rade već godinama. To je poruka da hrvatsko biračko tijelo jednostavno želi kakvu-takvu ozbiljnu oporbu bilo kakvoj vlasti. I ne želi dugotrajni politički monopol, niti je sklono tzv. orbanizaciji domaće politike. Čim se SDP nakon utišavanja unutarnjih svađa nalik na situacije u dječjem vrtiću, ali bez šarma, okrenuo zajedničkom cilju i odradio makar konfekcijsku kampanju, podrška birača nije izostala. Općenito, na europskim se izborima honorirala ozbiljnost te prepoznatljivost i – zajedništvo.
Zbog toga je Ruža Tomašić zasluženo osvojila treći uzastopni mandat u Europskom parlamentu i najveći broj preferencijskih glasova. Kakve god stavove zastupala, počesto krajnje anakrone, u javnosti se nametnula kao dosljedna radnica te u utrci na desnici uvjerljivo pretekla liste predvođene Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem, odnosno Marijanom Petir. Očito je Ruža Tomašić bila motor HDZ-ovih lista na europskim izborima 2013. i 2014. te organska kandidatkinja najvećeg dijela HDZ-ova biračkog tijela. Takvih kandidata na ovogodišnjoj HDZ-ovoj listi nije bilo ni u tragovima predstavljenih stavova i osobnosti. Zato uspjeh neovisnog kandidata Mislava Kolakušića ne čudi. On je u slijedu potrage birača, osobito nezadovoljnih postojećom ponudom na vlasti i oporbi, prikupio ključne prosvjedne glasove i postao novi Živi zid. Zapravo neka vrsta ‘živog suca’ u politici, nastavljajući trend pojedinaca koji su u određenom trenutku zabljesnuli na hrvatskim izborima, poput Borisa Mikšića i Ivana Vilibora Sinčića na predsjedničkim i Mirele Holy na europskim izborima.
