PREDSJEDNIK Republike Hrvatske Zoran Milanović ponovo je ušao u fazu mahnitog objavljivanja statusa na Facebooku i javnog svađanja s drugim akterima društveno-političkog života u Hrvatskoj, napose s HDZ-ovim prvacima Andrejem Plenkovićem (premijer), Gordanom Jandrokovićem (predsjednik sabora) i Vladimirom Šeksom (siva eminencija), ali i s predsjednikom SDSS-a i saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem, vjernim koalicijskim partnerom HDZ-a.
U svojim goropadnim ispadima Milanović se još očešao i o političkog analitičara Žarka Puhovskog, aktivistkinju za prava žena Sanju Sarnavku, profesora na Fakultetu političkih znanosti Dejana Jovića itd.
Svađa oko čelne osobe Vrhovnog suda
Povod svemu tome je izbor novog predsjednika Vrhovnog suda, kojega po Ustavu RH predlaže predsjednik Republike, dakle Milanović. On je za tu poziciju nominirao doista impresivnu kandidatkinju, cijenjenu i neovisnu profesoricu kaznenog procesnog prava iz Zagreba Zlatu Đurđević, ali je u taktičkom smislu učinio i čini sve u svojoj moći da Đurđević ne bude izabrana.
Naime, prema izmjenama Zakona o sudovima iz 2018., prvo se raspisuje javni poziv za kandidate za predsjednika Vrhovnog suda, a pokazalo se da je tako jedini kandidat ostao dosadašnji predsjednik VS-a Đuro Sessa, inače jedan od najkontroverznijih hrvatskih sudaca, u kojeg šira javnost nema previše povjerenja. Sessa je pak na čelo VS-a došao zahvaljujući prijedlogu HDZ-ove predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović te je u saboru izabran glasovima HDZ-ove većine, a prethodno je uvijek bio blizak HDZ-u, tako da je posve neuvjerljivo Plenkovićevo nedavno izmotavanje da Sessa nije njihov kadar. Možda nije Plenkovićev osobno, ali aktualni premijer prije Milanovićeve diverzantske akcije nije davao nikakvog znaka da Sessa, ako bi ga predsjednik RH opet predložio, ne bi dobio većinu u saboru.
Milanović je sve mogao odigrati mnogo pametnije
Milanović je, naravno, sve mogao odigrati pametnije, primjerice suptilno potaknuti Đurđević da se javi na javni natječaj na koji se javio i Sessa pa onda saboru predložiti nju i izbjeći višednevnu raspravu o proceduralnim začkoljicama i o tome je li aktualni zakonom propisan način izbora predsjednika Vrhovnog suda ustavan ili ne. (Naravno da je većina u Ustavnom sudu, predvođena provjerenim HDZ-ovim kadrom Miroslavom Šeparovićem, inače Šeksovim kumom, donijela odluku koja ide u korist HDZ-u i aktualni zakonski put izbora šefa VS-a ocijenila ustavnim.)
Predsjednik se pak u međuvremenu Zlate Đurđević sjetio tek kad je za sve to bilo kasno. Milanović je zapravo politički diletant, koji ne zna odigrati kako bi postigao vlastiti cilj. Uostalom, to je dokazao još i na izborima 2007. te nakon njih, kada ga je već načeti Ivo Sanader taktički i retorički nadigrao kao balavca.
Stoga mu i nije preostalo ništa drugo nego da se poziva na direktnu primjenu Ustava RH jer je prethodno propustio priliku nadigrati HDZ na njegovom terenu (ne prvi put u svojoj dugoj političkoj karijeri). Zato se Milanović odjednom sjetio da je zakon po kojem se bira predsjednika VS-a neustavan; prije o tome nije rekao ni riječ. Kao predsjednik RH, pak, ima mogućnost od Ustavnog suda tražiti ocjenu ustavnosti pojedinih zakona, ali to, naravno, nije učinio.
Retorika na tragu Trumpa i Vučića
Kako bi se izvukao iz šeksovskih proceduralnih začkoljica, Milanović se odlučio za svoju staru i prokušanu taktiku, jedinu u kojoj se pokazao vičnim, a to je da krene u verbalno-tekstualni rat protiv svih koji mu se nađu na putu, kombinirajući logoreične istupe pred novinarima s bjesomučnim štancanjem statusa na Fejsu.
U svemu tome se Milanović koristi zapaljivom i uvredljivom retorikom koja je svojstvena desničarskim liderima poput Donalda Trumpa i Aleksandra Vučića. Milanović se ipak trudi da u njegovim izjavama i statusima na Facebooku bude više istine nego što je ima kod serijskih proizvođača fake newsa i patoloških lažljivaca Trumpa i Vučića, ali je ton posve isti, kao i, primjerice, omalovažavanje političkih neistomišljenika i kritičara davanjem ponižavajućih nadimaka. Nadalje, Milanović je, naročito u napadima na Pupovca, direktno preuzeo kvalifikacije i objede koje ovom istaknutom hrvatskom političaru godinama upućuje ekstremna, filoustaška desnica, što je civilizacijski gledano neprihvatljivo, ali otkriva i da Milanoviću nedostaje kreativnosti, ali i odmjerenosti, da Pupovca kritizira na način u kojem nema kodiranog šovinizma i desničarskog ekstremizma. Potpisniku ovog članka to bez problema uspijeva već godinama.
Milanović je kriv za stvari koje zamjera drugima
Ipak, najveći je problem u Milanovićevim napadima što aktualni predsjednik RH nikako ne vidi brvno u vlastitom oku, dok u tuđima vidi isključivo prašume (doduše, ondje one često i jesu). Milanović nastupa kao da je svetac koji je u hrvatsku politiku nedavno pao s Marsa pa sada pravednički proziva druge zbog njihovih (ne)djela, iako je i sam kriv za iste stvari koje zamjera drugima.
To se najbolje vidi u tome što se Milanović odjednom stilizira u predstavnika i zaštitnika hrvatskih Srba, pritom Pupovcu poričući lidersku poziciju u tom kontekstu. No kada se pogleda karijerni put Zorana Milanovića, teško se može uočiti ta njegova borba za Srbe u Hrvatskoj. Početkom devedesetih su mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti, koji nisu imali nikakve veze s pobunom u Krajini, bili meta HDZ-ove vlasti i raznih ustašoidnih bojovnika: objavljivali su se spiskovi Srba, deložiralo ih se iz njihovih stanova, dobivali su otkaze na poslu, tjeralo ih se da potpisuju sramotne izjave o lojalnosti itd.
Milanović se stilizira u zaštitnika hrvatskih Srba, a nije ni zucnuo da ih zaštiti kad im je to najviše trebalo
Što je u tom trenutku radio Milanović? On je započinjao svoju diplomatsku karijeru u HDZ-ovom Ministarstvu vanjskih poslova, funkcionirajući kao pijun zločinačke politike Franje Tuđmana, člana udruženog zločinačkog pothvata. O golgoti koju su prolazili hrvatski Srbi na neokupiranom teritoriju RH nije ni zucnuo. Dapače, svoju je karijericu gradio i na njihovoj nesreći, funkcionirajući kao kotačić u HDZ-ovom državnom stroju koji je cijele devedesete proizvodio zločine i kriminal.
Stoga je presmiješno što sada Milanović proziva Plenkovića za nedostatak hrabrosti jer je ni sam nije pokazao kada je doista trebalo hrabrosti zauzeti se za prava hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Milanović vlastitu hrabrost otkriva tek onda kada je na poziciji značajne političke moći, kao premijer ili predsjednik RH, a to je hrabrost na koju se baš i ne treba računati kad zagusti.
Milanovićeva vlada nije učinila ništa za siromašne Srbe
Treba podsjetiti i da je Pupovac potpuno u pravu kada podsjeća da Milanovićeva vlada nije ništa značajno učinila za siromašne Srbe u ruralnim područjima RH, iste one koje sada Milanović kakti brani od Pupovčeve eksploatacije. Koliko je to sela s većinskim srpskim stanovništvom dobilo struju i vodu u Milanovićevom premijerskom mandatu? Nula. Uostalom, Milanović bi tu mogao vrlo lako demantirati Pupovca, ako bi imao čime.
Milanović se u svojim javnim istupima okomio i na Ustavni sud, koji smatra Šeksovom ekspoziturom. U tome je nedvojbeno u pravu – svi znamo da na Ustavnom sudu vlastitom glavom misle samo suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec – no tko je ono glasao da u Ustavni sud uđu isluženi političari HDZ-a i SDP-a nego Zoran Milanović?
Milanović je glasao da u Ustavni sud uđu Šeksovi kadrovi i isluženi političari
Godina je 2016. i Zoran Milanović, tada kao predsjednik SDP-a i saborski zastupnik, glasa da u Ustavni sud uđe jedan Gordan Dolović, pardon Davorin Mlakar. Za one koji se ne sjećaju, Gordon Dolović je ime kojim se HDZ-ov ministar uprave predstavljao u Austriji. Njemu je Milanović dao glas, kao i SDP-ovoj staroj krami Josipu Leki i Ingrid Antičević-Marinović, inače liliputancima pravne misli u Hrvata.
Ukratko, Milanović je osobno sudjelovao u tome da Ustavni sud bude kakav jest i tada mu to nije smetalo. Sada se pak pravi da on s time nema nikakve veze, što je licemjerje najgore vrste.
Možemo se prisjetiti i da je Milanović na početku svojeg mandata inzistirao na tome da će biti prvi branitelj Ustava RH. Često je govorio o Republici Hrvatskoj, izbjegavajući desničarsku i filoustašku retoriku o “hrvatskoj državi” i “domovini”.
Veliki domoljub Milanović
Kao što Milanović sam vjerojatno zna, “hrvatska država” se u Ustavu Republike Hrvatske ne spominje nigdje, dok se riječ “domovina” spominje pet puta: jednom se navodi ime himne, dvaput se spominje Domovinski rat i dvaput se riječ “domovina” koristi u kontekstu hrvatskih državljana koji žive izvan “domovine”.
No sada je “domovina” odjednom važan pojam Milanovićevog vokabulara pa je čak u jednom svojem postu na Facebooku izvukao tvit Dejana Jovića, politologa bliskog Pupovcu, i zamjera mu što o Milanovićevim ispadima tvita na engleskom jeziku, ironizirajući da se “tako brani domovina”. Uostalom, baš je Jović konzumirao svoje ustavno pravo da se kao hrvatski državljanin iz Velike Britanije i nakon doktorata na fakultetu London School of Economics vrati “u domovinu”, što bi mu posvećenik Ustava Milanović valjda trebao honorirati, a ne implicitno zamjerati.
Cijeli je Milanovićev odnos prema “domovini” prilično nekoherentan. Svojedobno je pak izjavio da Žarko Puhovski nije, u skladu sa zakonima RH, trebao svjedočiti u Haagu. Čini se da Milanović zastupa staru desničarsku maksimu “my country, right or wrong”, što znači da uz svoju zemlju stoji neovisno o tome je li njezina politika ispravna ili pogrešna. Srećom, na svijetu ima i dovoljno ljudi kojima je važnije što je ispravno od onoga što je politički oportuno u zataškavanju zločina državne politike.
Milanović nije u krivu u vezi s Plenkovićem, ali je posve u krivu u vezi sa sobom
Primjera Milanovićevog licemjerja, nesposobnosti, blesavoće i svega što mu je svojstveno je nažalost pregršt pa bi analiza svake pojedinosti te vrste iz njegovih javnih istupa proteklih dana tražila mnogo više prostora od jednog članka.
Mnogo toga što je rekao o Plenkoviću, Jandrokoviću i Šeksu je neprijeporno, kao i neke stvari koje je rekao o Pupovcu. Potonji se naročito kompromitirao friziranom objavom Milanovićevih mamićevskih poruka iz njihove privatne komunikacije na WhatsAppu – kada se već ide u takav potez, onda se objavi cjelovita poruka, umjesto da se isiječe s infantilnom izlikom da je eto tako slučajno ispao screenshot.
Nesposobni Milanović je politički potrošio Zlatu Đurđević
S druge strane, Milanović je toliko toga udrobio u svoje beskrajne tirade da sve zajedno jednostavno nema nikakvog smisla. Sve to će se, kako se čini, prelomiti na leđima Zlate Đurđević, koju je nesposobni Milanović politički potrošio za još jedan isprazni fajt s onima koji mu iz ovih i onih razloga idu na živce.
Kada se razmakne predsjednikova zapaljiva i na trenutke smiješno adolescentska retorika – Milanović kao da je na Pantovčak direktno došao s 4chana. Ostaje to da nije bio dovoljno politički vješt da na čelo Vrhovnog suda dovede Zlatu Đurđević, nego je učinio skoro sve u svojoj moći da se to ne dogodi.
Kao i mnogo puta do sada, Milanovića samo treba pustiti da priča i sam će spriječiti da se ostvari ono što mu je cilj. Među poslušnim boys clubom koji je okupio na Pantovčaku očito nema nikoga tko bi Milanovića spasio od Milanovića.
