Iako nam predstoji i drugi krug izbora za predsjednika Socijaldemokratske partije, najavljen za subotu 26. studenog, čini se da su se članovi najveće hrvatske opozicijske stranke odlučili za predsjednika u prvom krugu izbora održanom prije dva dana. Naime, čelnik zagrebačke gradske organizacije SDP-a, Davor Bernardić, osvojio je 46% glasova, dok mu se najbliži konkurent, bivši ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, zaustavio na 23% glasova. Na trećem i četvrtom mjestu se nalaza Orsat Miljenić i Tonino Picula sa 17, odnosno 11% glasova, dok se na začelju nalaze tri kandidatkinje: Karolina Leaković, Gordana Sobol i Vesna Škulić koje su osvojile svaka oko 1% glasova ili manje.
Pored očite rodne licence za mjesto predsjednika stranke, u oči odmah upada pomalo bizaran podatak da je izlaznost na izborima u SDP-u bila niža od izlaznosti na parlamentarnim izborima prije dva mjeseca. Više od 50% članova stranke nije iskoristilo mogućnost glasanja i time poslalo prilično jasno poruku o stanju u kojem se SDP nalazi. Nezahvalno je procjenjivati razloge neizlaska na izbore među članovima, ali radilo se o notornoj apatiji ili nezadovoljstvu ponuđenim kandidatima ili nećem trećem, niska izlaznost jasan je signal da u stranci ne postoje mobilizacijski kapaciteti za bilo kakvu ozbiljniju promjenu kursa.
Iluzorni politički rejting
Također, s obzirom na nisku izlaznost i činjenicu da je vodeći kandidat osvojio nešto manje od 8 tisuća glasova, očito da izbor nije bio diktiran programskim načelima, već klanovskim profilacijama. U takvoj je situaciji Davoru Bernardiću prilično pasalo da i za sebe ima najjaču gradsku organizaciju u zemlji, kao i to što druga jaka organizacija, ona riječka, nije imala svog kandidata, a splitska je nedavno raspuštena zbog razlaza stranke sa splitskim gradonačelnikom Ivom Baldasarom. Bernardić, potpuno blaziran lik koji nije u stanju ni adekvatno baratati s blairovskim trećeputaškim floskulama i koji nikad nije čuo za prekarijat, predstavlja gotovo sigurnu okladu da SDP-u predstoji strmoglavi pad.
Premda su gotovo svi kandidati u nekom momentu spomenuli da je SDP-u nužan povratak ljevici ili socijaldemokraciji, njihovi programski prijedlozi, s izuzetkom Karoline Leaković, bili su mahom ad hoc improvizacije na terenu na kojem se nimalo ne snalaze. S obzirom na to da se SDP posljednjih petnaestak godina manje-više profilirao kao “predstavnik” liberalnih i obrazovanih urbanih srednjih klasa, ne čudi da oskudijeva politička imaginacija. Njihov politički rejting bio je u priličnoj mjeri sazdan od iluzije da SDP predstavlja branu HDZ-u i nacionalističkom divljanju. I ta im je iluzija omogućavala status iznimke u odnosu na potonule socijaldemokratske stranke u okruženju. Upravo izbor Bernardića, bivšeg Bandićeva potrčkala, na mjesto predsjednika stranke pokazuje koliko je snažna ta iluzija bila.