Već su prvi Bernardićevi saborski okršaji s premijerom Plenkovićem pokazali da je riječ o nekarizmatičnom i neodlučnom političaru, koji nije dorastao funkciji na koju je izabran. Milanović pak onoga što Bernardiću nedostaje ima napretek. Izvrsno obrazovan i inteligentan, rječit i svadljiv, arogantan i superioran, uz Milanovića je Plenković, također obrazovan i vješt govornik, izgledao blijedo i neuvjerljivo. No Milanović je stršio iznad SDP-a, koji je vremenom postao zarobljenikom njegovog golemog ega.
Zoran Milanović opet je postao glavni problem svoje stranke, što zorno svjedoči o nezavidnom stanju SDP-a. Iako je Milanović i jučer ponovio kako odlazi iz politike, tvrdeći da je »deset godina radio dan i noć«, problem je očito u činjenici da Milanović oklijeva s ispunjavanjem obećanja o napuštanju Sabora. Čini se da su mu se u međuvremenu izjalovili njegovi nadobudni planovi da, kako je jednom rekao, »napokon zaradi neki ozbiljan novac«, nakon što se pokazalo da regionalni lideri baš i ne žude za Milanovićevim savjetima, što nas, s obzirom na to kako se Milanović odnosio prema EU-u, uopće ne iznenađuje.
Milanović pritom već danima ne dolazi u Sabor i ne izvršava svoje obaveze, dajući povoda medijskim prozivkama, ali i onima u vrhu SDP-a koji misle da time prkosi Bernardiću i dovodi u pitanje njegov autoritet. Bernardićevi prvi suradnici, poput Zlatka Komadine, potenciraju rješavanje ovog »problema«, a čuju se i ideje da Milanovića treba isključiti iz stranke.
Takav rasplet bio bi, međutim, najgora opcija, i to ne samo za Milanovića, nego i za SDP. Neprijeporno je, naime, da se Milanović morao povući s čela stranke nakon neočekivanog poraza na izborima. Za taj poraz Milanović je u velikoj mjeri osobno kriv, jer se pogrešnom političkom strategijom pokušao približiti ekstremnoj desnici, koju nije pridobio, ali je pritom alijenirao dobar dio vlastitih birača. No pomisao da u Bernardićevom SDP-u nema mjesta za političara poput Milanovića porazna je i za Bernardića i za SDP.
Već su prvi Bernardićevi saborski okršaji s premijerom Plenkovićem pokazali da je riječ o nekarizmatičnom i neodlučnom političaru, koji nije dorastao funkciji na koju je izabran. Milanović pak onoga što Bernardiću nedostaje ima napretek. Izvrsno obrazovan i inteligentan, rječit i svadljiv, arogantan i superioran, uz Milanovića je Plenković, također obrazovan i vješt govornik, izgledao blijedo i neuvjerljivo. No Milanović je stršio iznad SDP-a, koji je vremenom postao zarobljenikom njegovog golemog ega.
Zbog toga bi Bernardiću trebalo biti u interesu da pokuša Milanovića zadržati u politici, i to na svojoj strani, što Milanoviću možda ipak ne bi trebalo tako teško pasti s obzirom na to da je život izvan politike vjerojatno teži nego što je očekivao.
To bi bilo i u interesu stranke, koja upravo proživljava najgoru krizu od početka 90-ih, kada se borila za politički opstanak, a sada bi još jednom pokazala superiornost u odnosu na konkurenciju kao prva stranka koja ne odbacuje svoje bivše lidere. Može li u tom slučaju Milanović, barem donekle, obuzdati svoj nekontrolirani ego i prihvatiti da je dio tima i da više nije prvi?
E, to je vjerojatno najveća nepoznanica u ovoj jednadžbi, o čijem rješavanju ovisi politička vjerodostojnost Bernardićevog SDP-a.